Swen Swenson
klasa : barbar
godine : cca 20.

Swen je ima krvavo djetinstvo. Pocinje kod malog plemena Yoki iz dubokih nepoznatih šuma. Otac Yanaka i majka Yere'kl'apa su dali ime svom sinu po komadicu "svetog" papira nadenog na podu... takoder je na papricu pisalo trazen pokraj imena ali su to ignorirali. Swen je sa 2 godine ubio svojeg prvog vuka tako da mu je isisao oci iz lubanje i gurnuo ruku u čmar i izvadio sve organe potom ga razderao i pojeo svo meso iznutra. Napadao je i ovce bliznjeg sela i od tud dolazi mit o Lačupakabri... Takoder je tu i tam sa raznim oruzjem koje je nasao ili uzeo od pljena malo vitlao i naucio ih koristiti (recimo). Naucio je citati sa 18 i procitao kratku pricu "Swen u zemlji krvi" i tako je odlucio napustiti dosadan zivot sela i uputio se prema zapadu...ili je barem mislio da je zapad... pronsao je suputnika Urbana i krenuse oni dalje i ostali u selu lepinja pa ... we gona se how the 2 boys gona get outa this one

edit:
Osim sto je zivio u sumi na putu do lepinja je prolazio korz brojne visine te prihvatio neke djelove kulture brdskih ljudi

IME:Ignis Ohras od Faudhama
RASA:Čovjek-Demon
DOB:Otprilike 200 godina(bez zadnje znamenke za Faudhamsko brojanje godin)


Moja priča počinje prije otprilike 200 godina...Rođen sam u Faudhamu(dimenziji poznatoj kao dimenzija boli)Oduvijek sam bio različit..moju kožu nisu ispunjavale ljuske ili dlaka kao u ostalih stanovnika
 već je bila bez ikakvog pokrova.Do moje dvadesete u Faudhamu me se mučilo pod optužbama da sam ljudsko biće i tako je prolazilo vrijme do moje pedesete kada sam počeo sazrijevati..čeone kosti počele su se pretvarati u rogove.Glas je postao oštar i dubok a koža premda vizualno jednaka postala je vatroorporna...Veliko vjeće Faudhama mi se osobno ispričalo zbog patnje koju sam tamo doživio i tada je počeo moj uspon ka vječnom padu..postao sam dogeneral treće mračne kohorte..zatim viši savjetnik Incuba u tamnijim ravnima..No odvajkada su u meni ležali ljudski ideali i samilost...to me je dovelo do kraha jer kada sam napunio 120 godina poslan sam u malu nordijsku zemlju širiti kaos i vječan poziv za uništavanje koji se  širio iz Faudhama.Moji su uvježbani vojnici i razni krilati demoni brzo počistili i zadnje selo u zemlji.No ja sam odlučio osobno krenuti potražiti preživjele...tek sam u zadnjoj ruševini koju sam obišao,pronašao sirotu ženu čije su plave oći duboke poput samog mora sjajile iskrenošću i hrabrošću.Gledala me prodorno pa zatim teškom mukom ustala i zaustila..No čim su glasnice počele titrati milozvučne tonove jedan od mojih vojnika obrušio se na nju i raščetvorio ju.U meni se probudi nov osjećaj..sažaljenje i već dobro poznati..bijes..Snagom kakvu samo demoni posjeduju izubijao sam vojnika koji je ubio ženu...I taj me potez koštao skoro svega...Faudhamsko vječe oduzelo mi je sve položaje umanjilo sve moći i prognalo me u ljudsku ravan..I ovdje sam..sam neprihvaćen..Bijesan..Usamljen...krenuo sam u potragu za novim životom...životom koji će ubiti zvjer u meni..a probuditi ono malo čovjeka što postoji...

IGNIS

Aklanai (Go-ran) (Čovjek , Čarobnjak , Mlad i pijan) (RIP)

Rođen u malome gradiću usred velike kine , bio je sin velikog čarobnjaka i iluzionista Gamriona Plavog.

Odrastanje bez majke mu je bilo teško ali njegov meštar se pobrinuo da njeno mjesto u njegovom tada malo i beznačajnom životu upotpuni magija ali kada bude spreman.

Kao mali nosio je epruvete i čisto prašinu a kao malo veći nosio je knjige i čistio smeće , uglavnom „Asistent“!!!.

Tada je bio zadovoljan i apsolutno neambiciozan , s vremenom je odlučio da zaviri u koju knjigu koje je stalno donosio i odnosio meštru.

Napokon je upoznao majku koju nikada nije imao !!! da !! bila je to magija!!kada ju naučiš nikada te neće napustiti.

Uglavnom postao je pijani zabavljač ,  koristeći magiju kako bi njegov želudac bio pun i vene kao rijeka puna alkoholada uvijek teće.

Njegov meštar je saznao istinu , dočeko ga je u kuli gdje mu je rekao :

„Evo ti knjiga !  tamo su ti vrata ! Čestitam ! Ti si sada Čarobnjak ! A ja više nisam tata!“

Od tada majka magija brine se za njega i još ga napustila nije , stupio je iz kule i rekao :   

      „Svijet je toliko .........“

 

 ime: Zima
rasa: čovjek
klasa: fighter

   Jedne maglovite zore na otvorenu sjevernom moru plovio je vikinški trgovački brod, vračajući se kući. Trgovac s broda primjeti neku splav kako pluta, a na njoj je ležalo slabašno promrzlo dijete, te ga dobar čovjek uze sa sobom. Uz dobru skrb u selu, djevojčica se brzo oporavila. Stanovnici su bili iznenađeni takvim oporavkom, te joj, zahvaljujući njezinoj izdržljivosti,  nadjenuše ime Zima.
   Djeca i seljani ju ubrzo prihvatiše. Nitko se nije bojao stranaca, jer su bili sigurni u sebe i svoje sposobnosti. Selo je bilo dobro zaštićeno i nije se puno borbi odvijalo u njemu. Ipak tamo su stasali ponajbolji vikinški ratnici, koji su se dokazivali u dalekim pohodima.
   Uz svoje svakodnevne dužnosti, Zima je iskorištavala svaku priliku kad bi mogla sudjelovati u nekom boju, to joj je bila najveća strast. Znala je sve priče o slavnim bitkama i velikim ratnicima, svakakvim groznim stvorovima koji se nastanjivali te daleke sjeverne krajeve, a i one južnije. Tako se počela sve više boriti, kaj je bilo neobično za ondašnje žene, iako su sve bile vješte sa mačem.
   Osjećala je da je drugačija, svaki put kad bi pogledala daleke planine osjećala bi velik nemir. Nije imala svoje podrijetlo, bila je strankinja. Znala je da se bliži dan kad bude morala krenuti u potragu.
   Počela je noćima izbivati u lovu. Tumarala je hladnim šumama, čekajući plijen. Ostali joj nisu previše prigovarali, jer bi uvijek donosila bogatu lovinu. U samoći je usavršavala svoje vještine. Jednog dana posjetila je vračaru, koja joj je, nakon kaj je bacila rune i po par kostiju, pokazala rukom prema jugu otkivši joj kud ju nepoznati putevi vode.
   Bilo joj je teško ostaviti seljane koji su joj usadili mnoge plemenite vrline. Odgajana uz ratnike, i sama je postala jednim. Naučiše ju velikoj hrabrosti, znala je da strahu nema mjesta ako se zaputi u nepoznato. Oštra na jeziku, vješta s mačem, ne boji se gledati smrti u oči.
   Na putu je sretala razne stvorove, dobre i zle, ali jedne noći srela je najposebnijeg. Čula je zastrašujuć huk i lomljenje stabala. Nije znala kakav stvor bi to mogao biti. Čekajući u sjeni našla se licem  u lice sa veličanstvenim zmajem. Odmah se lati mača al u tom trenu, ošinuta jakom boli, padne na pod. Kao da ju je opeklo to nebesko biće. Pomakne komad odjeće i otkri da na koži ima istu oznaku kakav je i taj stvor bio. A zmaj je samo gledao i stajao; bila su to veoma stara, mudra i opaka stvorenja. Ipak, nastavio je dalje svojim putem. Zima je osjetila neobičnu povezanost sa zmajem, te im se od tog dana divi, i više nikad nebude digla mač na zmaja.
   Još je dugo putovala, i srela raznih nemani, te naišla na krčmu neobičnog imena. Nadala se da će popit dobrog piva, i pojest nekaj toplo. Planirala je ostati samo nekoliko dana, da povrati snagu, al kad je čula neobične priče , ti ljudi su privukli njezinu pažnju, te je odlučila ostati ipak malo duže.

Ime lika: Geronimo D'Angelo
Rasa: Čovjek
Klasa: Ubojica
Dob: 20 godina
Izgled: kratka tamno smeđa kosa, smeđe oči, atletski građen i vrlo gibak


U doba novih izuma, novih spoznaja i zemalja, u zemlji ne tako dalekoj, rodio se mali Geronimo. Rođen u siromašnoj, usko zbijenoj kući, živio je sa svojim roditeljima te s 2 sestre i 2 brata. Godinama si živjeli na rubu gladi i, iako su se svi žalili na glad i na život, jedino je Geronimo pokazivao iznimno strpljenje i disciplinu.

Godinu za godinom, situacija nije bila bolja, štoviše, samo se pogoršala. Roditelji su im bili oduzeti od strašne bolesti koja je harala gradom, što je natjeralo Geronima i ostale da pobjegnu u bližnje selo, nadajući se da će preživjeti.
Na selu je stekao malo znanja što je mogao, ojačao je i postao izdržljiviji nego što je bio.

No, sve te nevolje su ga emocionalno i mentalno uništile. Jedne noći je jednostavno skupio sve što je mogao ponijeti i pobjegao natrag u grad. Znao je da će se starija braća pobrinuti za sestre i da će imati normalan život, ali on osobno nije mogao podnijeti misao da živi na selu u bijedi kad je znao da ima još toga u životu.

Dan kad je zakoračio u svoj rodni grad, koji je bio sjedište trgovine sa Istokom, najbogatiji grad na velikom plavom Jadranskom moru, poznatom po svom staklu, nije mogao vjerovati što je vidio, ali je znao kako će odsad biti sve drukčije.
Venecija, tako se zove grad, prepun trgovaca, lijepih žena i zabave iza svakog ugla. Geronimo je pronašao svoj dom. Napokon...

Koristeći svoju lukavost, polako je počeo stjecati bogatstvo, ili bar ono što je za njega bilo bogastvo, te se počeo družiti s ostalim dobrostojećim obiteljima. Bio je ubrzo prihvaćen, ali ono što ga je najviše iznenadilo je što ima toliko spletki u tom miljeu. Prijevare, ljubavni trokuti i ostali geometrijski likovi, ubojstva, urote...
Shvatio je da ima i boljih načina zarade, a zašto se ne bi i malo zabavljao usput? Iako je imao spor početak i nekoliko neuspjeha, polako je počeo oblikovati svoje vještine laganja, glume i ubijanja.
Postao je toliko dobar u tome, da je čak mogao prepoznati druge ubojice prije nego bi drugi uspjeli uopće primijetili da su tamo. Družio se sa nekoliko slavnih obitelji, no polako je vidio kako tu više nema izazova te je odlučio krenuti na putovanja.

Prošao je kroz mnoge zemlje, uključujući daleku Englesku, Sveto Rimsko Carstvo, pa čak i sjeverne zemlje, svugdje ostavljajući svoj trag. No, kako životni putevi bivaju čudni, na kraju je završio u maloj zemlji, odmah prekoputa Jadrana. Čuo je mnoge priče o raznim događajima, bićima i zvijerima, demonima i utvarama, te zaključio kako tamo ima izazova i novih avantura. Saznavši kako lokalni grof održava gozbu, uputio se tamo kako bi ponudio svoje usluge.

Sada, u ovoj novoj zemlji, usavršava svoje vještine, čekajući pogodan trenutak da izvrši svoj glavni zadatak. Čekanju je došao kraj...

Ime lika: Trajko
Rasa: Čovjek
Klasa: Čarobnjak
Dob: 25 godina
Izgled: k'o kinez ali nije ..aha mocna je ta arcana

Trajko je sa zapada , tamo je zivio neko vrijeme onda je odlucio lunjati i tako došao na gozbu. Na gozbi je odrzao svoj magicni šou i ostavio grofa bez daha , neki su ga zapamtili kao šaka-riže ...eto ga ...i tako on je sada tu i lepo mu je. Gdje ima satira biti ce gozbe !

Ime: Bjorn Thorvaldsson
Rasa: Čovjek
Zanimanje: Jarl, ratnik te sluga Heimdallov
Dob: dvadesete
Porijeklo: Sa mjesta gdje tamna voda veličanstveni fjord zrcali, hladan vjetar puše a snjezi se ne tope.

Dug i težak bio je put kroz ledene doline gdje divovi žive, a neki je Jotunheimom nazivaše, ali ipak kraju je pošao. Umoran, ranjen i izmožden, probudih se na nekom morskom žalu, na mjestu gdje more je toplo, a vedro sunce bijeli kamen grije. Prvo se zapitah gdje sam, ali mi onda detalj sa horizonta odgovori na pitanje. Kao sablasna rebra neke močne zvijeri, drvo stršaše iznad kamenog žala, na onom istom mjestu gdje ga ostavih davno prije. Sada samo olupina, ali nekoć ponosan dugi brod "Zlatni Ovan", što je nosio mene i moje suputnike nebrojene milje, od sjevera, preko anglije, kroz užarene pustinjke obale juga, te dunavom i volgom u duboku unutrašnjost. Nas, nekadašnje čuvare slavljenih vratnica božijeg doma, što neki zovu Aasgardom.

"Dakle, ponovo na početku" promumljah sebi u bradu. I krenuh uskom stazom u unutrašnjost otoka. Moram se dokopati dinarskih brda, tamo će vjerojatno neka od patuljačkih karavana krenuti prema Medvjeđem brijegu i onome što ostavih tamo. Pomislih tada na svoje suputnike, te raznoliku skupinu koju upoznah nekoć davno. Tko zna, da li još srce im bije, ili se časte u zlatnoj dvorani...

Ime lika: Sowasowa - Odaziva se na Sowa
Rasa: Čovjek
Klasa: Redovnik

Rođen u zaseoku na obali mora, nedaleko od južnih granica sadašnje gorfovije Bergamot, kao sin putujućeg trgovca, pijanca i nasilnika Pere Drevara, pod imenom Pave . Majka Stanka je umrla dok je bio još dijete, te ga je otac počeo voditi sa sobom na putovanja. Proputovavši čitavu bližu okolicu, Pero se odluči zaputiti na istok, u daleke zemlje koje su u svojim imenina nosile zveket zlatnika Putovavši  tako već podulje vrijeme, mladi Pave odluči pobjeći od svog oca, od svakodnovnog premlaćivanja. Izgubljen u šumovitim brdima, lutao je danima, gladan, pothlađen i umoran. Na rubu snaga našli su ga ratnički redovnici, čiji je hram bio u blizini. Odlučili su ga uzeti za učenika, i odgojiti po svom ratničkom kodu. Pave se tada u potpunosti odrekao svojeg imena, i godinama učio i trenirao pod redovnicima, te ga je od potpunog posvećenja svome redu, i njihovom cilju djelila samo njegova krv, krv njegovog oca, nemir koji ga je obuzimao, i koji nikada nije uspio obuzdati u potpunosti.
Tako je prošlo njegovo djetinjstvo, tijekom kojeg je dobio nadimak Sowasowa, Nemirni.
Nakon što je odrastao, redovnici su ga odlučili, pošto nije uspio svladati mir postojanja, izbaciti iz svog hrama. Mladi Sowa odluči krenuti prema zapadu, u zemlju njegova rođenja, kako bi izbrusio svoje vještine, naučio o samome sebi, te porazio svoj nemir, previranje koje ga obuzima, i postigao mir koji su braća tražila, te se kao takav, vrati natrag, i preda svoja znanja i vještine braći. Nekoliko je godina lutao, ili prolazeći gradovima, prehranjivavši se prodajući svoje znanja i vještine, bilo u znanosti, bilo zabavljajući žongliranjem ljude(premda nije bio baš dobar u tome, pogotovo kad malo popije), ili lutajući divljinom, stepom, šumom i planinama, dok nije došao u ove krajeve. Prvi ljudi koje je upoznao su bili u staroj krčmi, sve pustolovi, izuzev samog krčmara i njegovog malog, koji su posluživali ovu raznoliku družinu. Osjetiviši duh nasilja i krvi među ovim ljudima, koji su uostalom razglabali o najboljim načinima za ubiti vampire, prožeo ga je osjećaj pripadanja, te je odlučio odgoditi svoj put kući, koja je ionako blizu, da se malo zabavi, kad je već tu...

Prva pustolovina koju je doživio je bila strašna borba sa Velikim Bijelim Zecom, tijekom koje je upoznao čudnovatog nemrtvog djedicu, starijeg od samog postojanja(bar prema njegovim riječima), bio premlaćen od strane jednog barbara, te preživio govor Grofa od Bergamota, te još koješta.

Ime lika: Rugila - sin Lisice
Rasa: Čovjek
Klasa: Barbar/Iscjeljitelj
Dob: Naizgled jos dječak ali dlakavo lice odaje da je u muževnom dobu već neko vrijeme

Odgajan sa One Strane Rijeke bio je običaj da dječaci kad narastu do vrška koplja bivahu poslani u svoj prvi samostalni lov i nevraćaju doma bez lovine. Uzevši očevo koplje Rugila krene u svoj pohod rituala ulaska u muževnost. Omamljen pričama svojih vršnjaka o lovačkim pothvatima i raznim lovinama pomisli da bi se mogao okušati u lovu na Majku Lisicu koja je mračnim noćima razbuktavala maštu oko logorske vatre, dvostruko veća nego obićne lisice prekrivena sivim krznom koje kao da je plamtilo srebrnim sjajem i crvenih očiju koje su ti mogle ogoljeti dušu ako bi se dovoljno dugo zagledao u njih. Tjedan dana tražeći tragove po šumi naiđe na mahovinim obraslu jazbinu u kojoj su se skrivala dva mladunca lisice, ali bez majke. Dlaka im bijaše jako rijetka i normalne boje ali nešto u njihovim očima podsjećalo ga je na one mitske crvene o kojima je slušao prije spavanja.Postavio je zamku i i sakrio se niz vjetar te čekao gotovo cijelu noć dok napokon tik uz zoru ne zapazi kretnju oko jazbine kod koje je čekao. Odjednom začuje pucanje grana i struganje kamenja od kojeg je zamka bila napravljena. Rugila iskoči iz skrovišta i ugleda najveću lisicu koju je ikad vidio, blještavo sivo krzno sad umrljano krvlju,dvije strijele kako vire sa boka i kao da je pola repa nedostajalo. One crvene demonske crvene oći pokazivale su tek neznatan sjaj i tuga se mogla viditi u njima. Oba mladunca ležala su mrtva u zamci a Majka Lisica shrvana i neobjašnjivo ranjena jednostavno je legla pokraj svoje Djece i umrla. Zapanjen i bez riječi Rugila je tamo stajao dugo dok sunce nije bilo visoko na nebu i odlučio ih sve zakopati zajedno sa svojom sramotom. Bacio je vršak koplja u Rijeku i odlučio da se neće vraćati na Onu Stranu dok ne sakupi dovoljno mudrosti kojom bi liječio ozlijeđene i nemoćne te snagom i hrabrošću kojom bi tjerao protivnike i možda jednoga dana našao dostojnu lovinu te se tako odužio Majci.

Ime: Daemon Mrtvozornik
Rasa: Čovjek
Klasa: Ubojica

Prije mnogo godina, na nesveti dan, rodio se mali Daemon, sin vode sotonističke sekte, u malome selu nedaleko od Dublina. Otac je bio jako ponosan na svoje dijete jer se rodilo bas na ovaj dan, dan kada su stanovnici sela žrtvovali 666. ovcu svome gospodaru, i odlučio ga je nazvati Daemon.

Daemon je odrastao okružen fanaticima i imao je poprilično teško djedinstvo. Dok su se druga djeca igrala po livadama, on je krao i žrtvovao ovce. Kada je navršio 17, Daemon je silovao i žrtvovao svoju prvu djevicu. Otac je pucao od ponosa te je postavio Daemona za novoga vodu sekte. Nažalost, Daemonova vladavina je bila kratkoga vijeka.

Jedne noći nešto je pošlo po zlu. Netko je sabotirao prizivanje demona, uništivi začarani krug, i nemilosrdna zvijer je pobila sve prisutne, uključujući Daemonovoga oca. Daemon se cijelu noc borio protiv demona dok ga napokon nije uspio nasamariti i prognati ga nazad u pakao, ali tada je već bilo prekasno, jer je velika nemam već uništila kompletno selo. U tome trenutku, shrvan bijesom i tugom, Daemon se zakleo da ce pronaći onoga koji je sabotirao prizivanje i zaklati ga kao ovcu(ili djevicu).

Napustivši selo, Daemon se priključio bandi plaćenika i uputio se u svijet, ubijajući ljude kako bi zaradio za život. Svježa krv na njegovim rukama mu je donosila čudan osjećaj pripadanja i prvi put mnogo godina, Daemon je bio istinski sretan. Njegova putovanja su ga na posljetku odvela do Lepinja Donjih, mjesta u kojemu se nada da ce obnoviti sektu koju je stvorio njegov otac te pronaći izdajicu i napiti se njegove krvi.

Ime lika: Damalius Arius
Rasa: Čovjek
Klasa: Redovnik
Dob: 25 godina
Izgled:kratka crna kosa,smedje oci,normalno gradjen,malo krupniji

Pri porodu majka umrla,otac preminuo od ruku nemilosrdnih mongola.

Posvojili me budisti u Tibetu, na planinskom lancu Himalaje u Indo-Gangeskoj ravnici.

Trenirali su me godinama,dok nisu odlucili da je vrijeme za odlazak u stvarni svijet,da steknem nova iskustva i krenem u avanturu.

Cim sam izasao u stvarni svijet,budisti su mi rekli da krenem prema Lepinjama,culi su dosta legendi o tom mjestu i savjetovali mi da odem pogledati to podrucje iz prve ruke.

Ime i prezime: Dariel Azgram
Dob: 32 godine
Rasa: čovjek

Podrijeklom sam iz "ovih krajeva". Barem mi je otac tako opisivao njegov rodni kraj. Još u njegovoj dobi od 4 godine, otac mu se zaputio samnom i majkom prema Istoku. "putovao je od nekih ljudi"-opisivao mi je to otac. kasnije sam shvatio da mi je otac sudjelovao u ubojstvu nekih jako moćnih ljudi, i sada ga je progonio zakon. Proputovao sam preko Sibira gdje mi se majka razbolila i umrla. Kako sam ostao sam s ocem, on me je odgajao najbolje što je znao i mogao, a putovanje nas je dovelo sve do Indije. Ondje mi se otac počeo baviti trgovinom, a Ja sam jako brzo pohvatao taj novi zanat, te smo polagano počeli graditi svoje malo carstvo. U nekih desetak godina proputovali smo veliki dio istoka, i nagledali se svakakvih kultura, a naš je imetak rastao iz dana u dan. Jednog dana moj se otac zaželio rodnog kraja, te skupio sve što smo imali, i odlučio krenuti na put natrag, ali duhovi prošlosti nisu mirovali. Čim smo prešli Sibir netko od njegovih starih prijatelja ga je primjetio i izdao. Zaskočili su nas jedne noči na cesti, spalili kočiju i sve što smo imali u njoj osim par stvari koje sam sutradan uspio spasiti iz plamena, a oca ubili i odnjeli njegovu glavu. Ostao sam tako sam u nepoznatoj zemlji, a imao sam samo priče koje mi je otac govorio, te sam krenuo za njima, i tražio zemlju s nizinama, najljepšim planinama, i najbogatijim morem. Nastavio sam živjeti kao trgovac, tražio sam snove svoga oca, i na kraju ih pronašao, ali ono što sam zatekao nije mi se svidjelo. Zemlja ta je kao u ratu, opsjednuta demonima, mrtvim vukovima, opaso skupio svojenim čarobnjacima, i tko zna čime sve ne. Već sam bi stvari da se vratim u Indiju i nastavim život koji sam imao, ali onda sam se sjetio sna moga oca, sna o kolibici usred šume, pored rijeke, u tišini, i sjetio se da je on svoj život riskirao da se vrati i napravi svoju kolibicu. Pogledao sam u svoju naprtnjaču, i izvadio njegov mač, te osjetio po prvi puta u životu gdje pripadam, i shvatio za što se moj otac borio.

Svagdje je lijepo... al kod kuće je najljepše....

Zovem se Galden i podrijetlom sam iz današnje Francuske tj, tadašnje Galije. Nađen sam u šumi u blizini francuskog sela La Ronziere smještenom u središnjoj Francuskoj nedaleko od Lyona. U strogim uvjetima kršćanskog odgoja stekao sam izvanrednu disciplinu. Već od najranijih dana boravio bih više vremena u šumi nego u selu. Uvidjevši moju sklonost ka boravku u prirodi, stariješine sela su uvelike pokušavale me omesti u istom. Zatvarali bi me u podrume seoskih kuća ili tjerali na mukotrpan rad… No moja sklonost prema izviđaštvu nije jenjavala, tako da sam sa 15 godina odlučio napustiti selo i zaputio se na put po Europi…