Ime: Maksimilijan pl. Vurnovečki
Rasa: Čovjek
Zanimanje: Ratnik, vitez, sitni vlastelin
Dob: Točna dob nepoznata javnosti, ali vidi se da je u kasnim 20-ima, iako zbog količine ožiljaka iz raznih bitki ponekad izgleda starije
Porijeklo: Banov Brijeg, pola dana hoda sjeveroistočno od Lepinja Donjih

Maksimilijan pl. Vurnovečki rođen je na Banovom Brijegu, podno Brijega Medvjeđega, kao najstariji sin seoskog vođe, viteza i plemića bezemljaka Teodora pl. Vurnovečkog. Kad je bio malen, otac ga je poslao na šegrtovanje seoskom kovaču, koji nije imao sinova, ali pošto ga je više zanimalo mlaćenje metalnim predmetima nego izrada istih, odustao je od zanata kad je kovač pronašao talentiranijeg šegrta, te je nastavio raditi u polju sa svojom obitelji.

Kad je imao 13 godina, oženio se mladom djevojkom koja je nedavno došla u selo. Međutim, ona je nestala nakon prve bračne noći. U selu je nastao muk, i pričalo se svašta - od toga da je Maksimilijan (ili njegov otac ili brat) ubio djevojku, do toga da je ona bila vještica koja je sve obmanula, a najviše Maksimilijana - iako on jadan doista nije ništa znao, niti ikad saznao išta više o tome, niti je bio išta kriv.

Mladi Maksimilijan je prionuo trudu i krenuo se dokazivati. Ušao je u seosku stražu - kad bi god napale životinje ili razbojnici, on je uvijek bio jedan od prvih koji bi hitao po batinu da obrani svoje seljane. Jedne zime, napali su orkovi, i pobili dobar dio seljana, među njima i njegovu obitelj, dok je seoska straža (a sa njima i on) ganjala manju skupinu orkova koja je služila kao mamac. Maksimilijanu je trebalo dugo vremena da se oporavi - a potpuno se nije oporavio nikad. Na njega je pala uloga seoskog vođe.

Par godina kasnije, dogodilo se nešto što će obilježiti Maksimilijanov život zauvijek. Na Banov Brijeg došao je klan Vučji Čopor, kojega je vodio Žaoka Presvetli, bivši barbarin iz klana Gavranovog, koji je popivši napitak prosvjetljenja vidjeo više nego što je ijednom smrtniku namjenjeno da vidi. Kao iskusni borci, Žaoka i Vučji Čopor donijeli su mir ne samo Banovom Brijegu, nego i bližoj okolici. Klan se počeo širiti - a nakon nekog vremena, dobar dio seljana se priključio klanu, a među njima i Maksimilijan.

Klan je sudjelovao u obrani cijele zemlje od prirodnih i neprirodnih pošasti - kako prema istoku, tako i na zapad, čak i do Histrie. Ali borbe, spletke i druge prilike uskoro su iscrpile klan, te je ostao sjena samog sebe u boljim danima. Neki članovi su započeli život bez avantura, a neki su prešli u druge klanove, kao što su bile Crne Guje, i kratkotrajni Krvavi Veprovi.

Jednom prilikom, Žaoka bi ljuto ranjen, te žrtvuje svoj život za dobrobit svoga klana - detalja se još malo tko sjeća, a Maksimilijan, kojeg Žaoka pred smrt imenuje svojim nasljednikom, uglavnom se ne želi prisjećati okolnosti, niti pričati o njima.

Maksimilijan je nastavio voditi klan, iako ga nikad nije više doveo do veličine kakvu je Žaoka imao u doba svog vodstva. I dalje je nastavio boriti se protiv zla koje je zahvaćalo zemlju i prijetilo ljudima, te skupljati slavu u svoje ime i ime svojega klana. Tako da ga je tadašnji ratnički ceh proglasio glavnim trenerom, a uskoro i zamjenikom vođe ceha. Maksimilijan je bio strašno ponosan na to, iako su cehu u tom obliku dani već bili pomalo odbrojani.

Sudjelovao je u mnogo bitaka, malih i velikih. Najveća bitka u kojoj je sudjelovao bila je pod stjegom Eduarda od Brijega Medvjeđega protiv vampira.

Slijedeća čast koju je zadobio bila je kad je pobijedio na turniru u areni, u Histriji. Zadobio je time titulu viteza Dragonje.

Međutim, nedugo nakon toga, došlo je do druge promjene u njegovom životu. Klan se u potpunosti raspao kad je razdor između Maksimilijana i Mirne Vode, priležnice Žaoke Presvetlog, oko vodstva klana, postao jednostavno prevelik. Maksimilijan se povukao iz akcije nekoliko godina, fokusirajući se na jednostavniji život natrag u svom selu.

Ali život bez akcije nije bio za njega, te krene sa prvim valom naseljenika prema selu Lepinje Donje. Međutim, tamo je akcije bilo i više nego što je očekivao. Uskoro ga obvežu brige i obveze prema starom kraju, te zapusti svoju zemlju u Lepinjama, kamo se planira vratiti jednoga dana.

Začu on o nadolazećem klanu sa sjevera pod nazivom Lythion, i osupnu se kad vidi da kao simbol imaju vuka. Prisjeti se svog starog klana sa čežnjom, te u Lythionima vidje djelić svoje prošlosti. Kad ih je konačno upoznao, nešto mu je bilo neobično u vezi Lythiona... ali nije uspio dokučiti što. Te se ponudi biti Lythionima vodičem za ove prostore.

Tako krenu na svečanu gozbu, a uskoro nakon toga i podno Patuljačke Gore. Maksimilijan gotovo ispusti dušu pod divovima, divovskim paucima, bjesnim krčmarima, nemrtvima i sličnim monstrumima, ali ipak preživi, sretan jer se već dugo vremena nije osjećao toliko živo.

Ponukan tim iskustvom, Maksimilijan da iskovati novi oklop, te se ponovno zaputi na isto mjesto dva mjeseca kasnije. Bi ljuto ranjen u borbi sa divovskim životinjama, ali oporavi se, te kasnije odigra ključnu ulogu u završnoj bitci sa patuljcima. No, pri povratku kući nestade, i krene potraga za njim.